Tonko Maroević

Rođen 22. listopada 1941. Klasičnu gimnaziju završio u Splitu 1959. godine, a 1963. diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1965. do 1970. asistent na katedri povijesti umjetnosti srednjeg vijeka, a od 1970. zaposlen je kao znanstveni suradnik Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Zimski semestar 1973.-1974. proveo je na specijalizaciji u Rimu, nekoliko godina (1980. do 1983.) djelovao je kao lektor na milanskoj slavistici, a nekoliko godina (1990.-1993.) surađivao je kao lektor na Školi za prevoditelje u Trstu.

Tekstove različitog karaktera objavljivao je u novinama i časopisima, a urednički se angažirao u nizu redakcija i publikacija. Priredio mnoge studijske izložbe i likovne monografije, adaptacijama sudjelovao u kazališnim izvedbama i radijskim emisijama. Prevodio s više jezika (dijelom u suradnji, većinom pjesničke i dramske tekstove), a važnije su na tom području hrvatske verzije Borgesa, Cavalcantija, Dantea, Queneaua, Marlowea, Jarryja, Petrarke, Sanesija, Papinija, Espriua, Foixa, Curmina hurana itd. Nagrađivan za likovnu kritiku (Sedam sekretara SKOJ-a, 1971.) za    talijanistiku (Frano Čale, 1994. Una vita per la letteratura. Agrigento, 1992.), za književnu kritiku (A. G. Matoš, 1997.) i za pjesništvo (Tin Ujević, 1987. i Maslinov vijenac, Selca, 1997.).

Kao posebne knjige objavio je pjesničke zbirke: Primjeri (1965.), Slijepo oko (1969.), Motiv Genoveve (1986.), Trag roga, ne bez vraga (1987.), Četveroručno (1990.), Sonetna struka (1992.) i Black and white (1994.), zatim knjige eseja, kritika i studija Polje mogućeg (1969.), Dike ter hvaljenja (1986.), Zrcalo adrijansko (1989.), Pohvala pokudi (1998.). Uz antologiju katalonskog pjesnišva Bikova koža (1987.), priredio je i antologiju hrvatskog pjesniπtva od 1971. do 1995. pod naslovom Uskličnici (1996.), Skladište miješte sklada (2010).

Objavljena mu je knjiga izabranih pjesama Drvlje i kamenje (2009.).

Redoviti je član HAZU.