Od samog početka sam željela, bez velikih pretenzija, napisati neki tekst o kultnoj tribini poezije u Zagrebu o tribini Jutro poezije, ali sam čekala neki povod (a on se dogodio u obliku objavljivanja Antologije!); nešto što će mi biti i putokaz kako toj temi opće pristupiti.

Jer je bezbroj podataka, informacija, pa i mojih osobnih emocija i doživljaja, koje su vezane za Tribinu, tako da je teško „držati  pravac“, a da istovremeno ne ponavljam ono što već možete naći o Jutru na Internetu (stranica: www.jutropoezije.hr).

Usput, Tribina, pogotovo što se ne očekuje od jedne neprofitne (skoro i neformalne) udruge,  ima,  po meni, izvrsno uređenu Internet stranicu: jednostavnu, preglednu, ažurnu, te malobrojne (ali dobro odabrane) linkove.

Također, što je vidljivo i iz samog naslova, osim ovog još sljedeća dva Književna kutka biti posvećena Tribini. Nadam se da ćete, iz svega što slijedi, i sami uvidjeti da je Tribina (sa bezbroj pjesnika koju su prodefilirali tijekom ovih silnih godina) i zaslužila takav tretman.

A uz to ću, svaki puta, na kraju teksta objaviti i po nekoliko pjesama pjesnika – članova Tribine.

Dakle, za one ljenije čitatelje,  koji neće otići na stranice Tribine po više informacija, ipak evo nekoliko rečenica (djelomično skinuto sa Internet stranaca) iz, skoro pa fascinantne,  povijesti Tribine Jutro poezije.  

U Zagrebu (Mesnička 15a) davne 1964. godine, u prostorijama konobe “Staro Petrovo selo” (koja će se kasnije nazvati TINGL-TANGL),  na dan obljetnice samoubojstva Sergeja Jesenjina nekolicina hrvatskih pjesnika (Gustav Krklec, Vjekoslav Mayer, Vesna Parun, Salih Alić, Berislav Nikpalj i dr.) utemeljili su subotnje okupljanje pjesnika koje su nazvali “Jutro poezije”.

Vremenom, ova multikulturalna tribina, sa svojom otvorenošću prema svim pjesničkim stilovima i svima koji u pjesničkom smislu imaju što reći, uz to sačuvavši ujevićevski šarm boemskog ozračja, postala je kultnom tribinom ne samo u Zagrebu nego i u cijeloj Hrvatskoj. Tek osamdesetih godina prošlog stoljeća slična se alternativna, izvaninstitucionalna okupljališta pojavljuju u New Yorku, Londonu, Amsterdamu… Stoga se slobodno može reći da je “Jutro poezije” jedna od najstarijih tribina ovakvog tipa na svijetu. Promovirajući i educirajući i najmlađe talente, ona je u isto vrijeme ugošćivala i najpoznatija imena hrvatske poezije, šansone i glumišta.
Tijekom četrdesetak godina svojega kontinuiranog trajanja, tribina je pod vodstvom samoprijegorne pjesnikinje Ružice Orešković (do 1990) i Saše Meršenjaka (do 2008) često mijenjala prostore okupljanja. U siječnju 1998. g. “Jutro poezije”, registrirano kao udruga, utemeljilo je dvije pjesničke nagrade: “Ružica Orešković” i “Josip Sever” , te pokrenulo nakladničku djelatnost za tiskanje knjiga kako mlađih autora (R. Orešković), tako i relevantnih hrvatskih pjesnika (J.Sever)  uz podršku Ministarstva kulture RH i Ureda za kulturu Grada Zagreba.

Ova biblioteka, zamišljena kao prostor u kojem će se pokazati najbolje i najnovije u suvremenoj hrvatskoj poeziji, bez obzira na stilske pravce, nastojala je opravdati svoje visoko zacrtane ciljeve. Objavljeno je više od dvadeset  autora među kojima su između ostalih i renomirane hrvatske pjesnikinje i pjesnici: Vesna Krmpotić, Diana Burazer, Luko Paljetak, Mate Ganza, Arsen Dedić, Joja Ricov, Dražen Katunarić i drugi.

Mjesec dana nakon smrti Saše Meršenjaka, voditelja ove kultne tribine, u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića osnovana je nova skupština s novoizabranim predsjedništvom. Za predsjednika i voditelja tribine jednoglasno je izabran književnik Robert Roklicer, a za dopredsjednika pjesnik Davorin Žitnik. 

Kako sam i sama počela dolaziti na tribinu Jutro poezije tek nakon 1992 godine, to prvu voditeljicu Ružicu Orešković nisam osobno poznavala. Znam samo, iz priča kolega koji su je poznavali, da je bila osebujna ličnost, puna duha, boem … Njene kolege još uvijek na Jutrima kažu po neki njen stih,  koji je obilježavao te davne godine njihova druženja.

Saša Meršenjak!?

E Saša! To je već jedna nova priča! Možda drugi put! Ali nedvojbeno, Saša je posljednji zagrebački boem; boem u pravom smislu te riječi!  Bio je i ostao (do svoje smrti 2008 g.) legenda tribine Jutro poezije!

Istovremeno, kako to i biva u životu, krajnja boemština, i življenje  „od trenutka do trenutka“ rezultirao je, pri kraju njegova mandata,  i „lošijim Tribinama“ (dolazak tek 3-4 najvjernija člana, neimanjem vizije „što i kako dalje“…).

I tako se sve nekako posložilo u korist kvalitetnog nastavka Tribine: Sašu je naslijedio, književnik Robert Roklicer.

Robert je, uz najvjernije članove Tribine (Žitnika, Krajine, Buklijaša, Vjekoslave Jurić, Liljane Dimove, Mujičića…) uspio je okupiti ponovno sve stare članove Tribine, dozvati nove generacije mladih (i nešto starijih) pjesnika, uvjeriti i one koji samo vole poeziju (a ne pišu stihove) da je najbolje ipak kavicu popiti subotom na Tribini Jutro poezije. Tako da se može dogoditi da subotom od 11 do 13 sati u caffe baru  “Berka”, Berislavićeva 18 nema slobodnih stolica!

Robert Roklicer je uspio (kao što to i dolikuje Voditelju takve Tribine) osobno zadržati  „kavanski look“, ali dokazao je da ima i neočekivane vještine jednog dobrog managera!  Naime, uspio za Tribinu izboriti naklonost kod onih koji se „pitaju za novce“, te pokrenuo snimanje dokumentarnog filma o Tribini, tiskao Antologiju, organizira česta TV snimanja… Na Tribine Jutro poezije sada dolaze i glumci, ljudi iz medija, renomirani književnici „kojima je baš zgodno popiti kavicu uz dim cigarete i poeziju“….

Sve to čini vrlo primamljivu pozornicu za čitanje poezije, razgovor i druženje. Bolju publiku za svoje pjesme ne možete poželjeti!

Nedavno sam, na jednoj od Tribina, shvatila da je Tribina Jutro poezije jedina književna udruga/institucija koja se redovno, i na najljepši mogući način, sjeća pjesnika koji nisu više živi; na Tribinama se govore njihovi stihove, citiraju su njihove „legendarne“ rečenice, prepričavaju događaji.

Robi –  kapa dolje!

Pjesme iz knjige „Antologija Jutro poezije“, Udruga Jutro poezije, Zagreb 2010

Vjekoslava Jurić (1950)

Moj ćaća

Jutrom pođe

i krst na se meće

te stare ruke o staro tilo

ča privrćedu zemju za jilo i pilo.

A nikad dosta

ni rada ni posta

uvi ka da niko krade

jol tica jol zemja škrtica. 

Josip Sever (1938. – 1989.)

prostrano sagorijevanje

u vode u oazi

ulaze sjene rijeka

u maštalačkoj aziji

širi se jeka vjetra.

iza i prije mene

umorna pusta ravnica.

osjećam srušeno vrijeme

i razvaline lica.

i onda pun tišine

bježim od sebe u dim.

a kad oganj umre

od pepela poludim.

Vesna Parun (1922-2010)

Ja tjeram krdo riječi

Ja tjeram krdo riječi,

kudravo runo jesenje.

A sumrak zeleno ječi

i mlin žuboravo stenje.

Vjetar uljuljava brdo,

šuma u žudnjama gine.

Ja tjeram živahno krdo

izvoru bistre doline.

Ja ljubim jezik moj,

kolijevku sunčana smilja.

U travi nemirnoj

grgolji rijeka od milja.

A zviježđe rasuto, sjajno

na odsjev vode čeka.

Jezik je disanje tajno

i draga duboka jeka.

Večer stišava zjene,

kudjelju plavu mi dariva.

Ja njišem mekane sjene,

u san se srce sakriva. 

Liljana Dimova (1957.)

Riječi

riječi su kurve koje proždiru

iznutra:

u paučinama mozga

čekaju i čuče

a ipak

odjednom nadru.

ima rijči koje su polja makova

ima ih srebrenih zvona

ima ih bujicom suza

a ima ih

ima ih

koje naprosto šute

grizu

pritišću

i muče.

riječi su kurve: one grube

s tisućama zlogukih krakova

da nisam pjesnik

kojem su riječi važnije

od vida i od vode

sve bih pod giljotinu stavila

i slavila

pobjedu konačne tišine

u ditiramb slobode.

Nikica Krajina (1962.)

Odveć dugo

po navici

kao stara kurva

smrt

druguje sa mnom

No, ne dam joj

mira

već ju, iz sućuti,

nije ona kriva,

vučem

za usahle prste

uz moj dnevni

obred:

zajutrak,

kava i cigareta

posao,

objed pa konjak

biblioteka;

a nakon večere

zovem je

u postelju,

da ne spava

sama

Objavljeno na portalu tacno.net, Književni kutak