O knjizi
Nakladinici: FIDIPID
Tonko Maroević, 09.03.2003. (Slobodna Dalmacija, Forum)
(…) Egzistencijalna pukotina ili svojevrsni procijep iskustva nazirali su se već u naslovu prethodeće joj zbirke Na odmorištu između dva svijeta. Dubinu i širinu reza kao da posebno odmjerava ovom novom knjigom, obilježenom pretežno doživljajima otuđenosti i strah, izloženosti i rasutosti, izgubljenosti i razapetosti, nedostatnosti i ogoljelosti, nijemosti i mučnine, ukratko simptomima graničnih situacija postojanja, ili gotovo, kafkijanskim atributima neprilagođenosti svijetu.
(…) Ekspresivnu amplitudu sadašnje faze Diane Burazer nalazim u luku između autoprezentacije: «Raspoređujem pravilno / težinu kako bih mogla / dugo putovati» i bolnoga obraćanja adresatu: «Moja bezuvjetna ljubav / sve ove godine / sada je tvoj precizan alat / kojim nepogrešivo /određuješ količinu tuge / koju mogu podnijeti».
U jednom i drugom slučaju, naime, govor zadobiva tragičnu odmjerenost, dimenzioniranost i proporcioniranost neke definitivne jasnoće.
Tea Benčić Rimay, 15.05.2003. (Vijenac)
«Druga kuća» Diane Burazer knjiga je zapriječenih osjećaja, zatomljenih od straha koji svaku pjesmu preplavljuje poput plina, poput spleena koji se probija na neočekivanim mjestima. Strah je prikriveni motiv zbirke, ali će prerasti u najnosivije idejno težište knjige, narušavati strogu umirenost iskaza.
Poetika zbirke izgrađena je na vrlo specifičnom stanju introspekcije koje odmah samo sebe razgrađuje, prestrašeno dubinom bola na koje nailazi, odavajući tako ambivalentna stanja uznemirujućeg mira ili pak umirenog nemira, kojim se isprepleće i pretapa jedna tiha, profinjena filigranska nit, neko drugačije tkivo pogurnuto ispod praga prvotnih značenja.
(…) Čini se da «Druga kuća» nije ljubavna zbirka pjesama, ona govori o ostacima ljubavi koji «klize po vremenskoj osi». Ali ti su ostaci ljubavi zapravo neumoljivi motivi gradnje, oni moraju biti ispisani da bi bili oslobođeni, točnije – da bi ih se kazivač pjesnikinje oslobodio. Ovo je zbirka koja i dovršena izgleda kao da je u procesu, ona teče i ne zaustavlja se u smislu konačne odradbe svoje teme, jer postoji ta neprekinuta svijest težnje o promijeni, o prebrođavanju stanja, o trenutku u kojem treba pustiti da isplovi tek odvezan brod , a kada se to u zadnjoj pjesmi uistinu najavi, imamo osjećaj da će zbirka tek započeti.
Zvonimir Mrkonjić, 11.09.2003. (Novi List)
(…) Strah je česta riječ u Diane Burazer: strah je prisutan i onda kada se izrijekom ne spominje, vezan za osjećaj nesigurnosti koju nova tehnologija nipošto ne uklanja. Štoviše, i »sigurnost kojom plovimo / zastrašujuća je« (»Potraga za blagom«). Upravo navedena pjesma izlaže sustavan, sofisticirani pothvat izbjegavanja svake nesigurnosti, koji se na kraju pokazuje iluzornim kao što to posvjedočuju riječi koje ostaju na kraju kao sažetak cijelog iskustva, »na neuobičajenom mjestu. / Neizgovorene / smotane u klupko«, od kojih »cio dan / boli želudac«.
Strah uvjetuje u Diane Burazer preciznost distance prema životnim činjenicama. O njemu govori i odlična pjesma »Nedovršeni portret« posvećena sinu Filipu, a koju je savršeno moguće shvatiti i kao riječi kojima se pjesnikinji obraća sam Bog, tvorac svijeta gdje mu je glavnim savjetnikom Franz Kafka:
«Dodijelila sam ti izabrane predjele / u kojima možeš boraviti. / Izmislila sam i pravila /
po kojima možeš rasti» …
«Nepoznat mi je samo / način / na koji ćemo se voljeti.»
Udaljeno od tijekova suvremene pjesničke proizvodnje, metafizičko pjesništvo Diane Burazer, kako ga koncipira njezina zbirka »Druga kuća« dužno je jedino autentičnosti njezina odnosa prema riječi.
Sead Begović, FORUM, Broj. 7-9 / 2003
(…) Usmjerena prema depatetiziranom evidentiranju viših sfera egzistencije pjesnikinja uspijeva materijalizirati čulne i metafizičke ideje kao autocentriči pjesnički subjekt.
Možda je stoga ova knjiga, još u rukopisu, doživjela recepcijski uspjeh na tradicionalnim Jutrima poezije te ovjenčana nagradom Josip Sever za najbolju knjigu u godini 2002.
Da Diana Burazer umije strpljivo graditi pjesmu u koncentričnim krugovima, uporabom jasnih apodiktičkih rečenica, dokazuje monolitni ciklus pod naslovom Kraljeva zrcala.
Ova alegoreza s kraljem s lakoćom razdvaja semantički plan i značenje od jezičnog korelata.
Kraljeva moć na očigled raste i ugled, također, ako osigurava blagostanje svojih podanika i ako nije surov, grješan, vlašću iskvaren. Takvog kralja promatra i priželjkuje pjesnikinja – ideal je to koji treba dosegnuti.
(…) Ima nešto u pjesmama Diana Burazer što nas podsjeća na dva velikana pjesničkog pera. Prvo je Antun Branko Šimić, s njim kao da je pjesnikinja u dosluhu kroz pjesmu Ljubomora.
Nije riječ samo o grafičkoj stabilnosti pjesme već i o specifičnoj ritmizaciji te o emocijskom toniranju, u posvemašnjoj slabosti postojanja i ljubavnih prolaznosti. Ova se pjesma okreće prema psihološkim konotacijama da bi nemoć pretvorila u višu silu. Išta od suza i klasične tragedije. Jedini način spoznaje o ljubomori jest spoznaja vlastite žrtve u ljubavnoj igri. Žrtve koja, uostalom, ne dotiče predmet naše ljubavi, to nedodirljivo biće koje nam izmiče.
Munib Delalić, 02.05.2003. Norveška, Bosanksi list
(…) rekao bih da je Druga kuća knjiga velike boli, i to na svim «razinama» , ako se bol može «cijepati» i u neke druge «okvire», osim okvira individualnog, smještati.
Od uvodne pjesme «Kralj je gol», pa do završne «Sve ove godine», pružio se prostor opoetizirane «grčevite borbe» da se sačuva cjelina bića, bit svojega jastva . Jer kad se kuća ruši, i nestaje svijet koji si godinama gradio, nije lako ni jednostavno ostati čitav.
(…) bolje reći knjiga velikog napora da se bol drži «pod kontrolom», da se «disciplinira». I dojmljiv je upravo taj napor koncentracije da se negdje ne pogriješi u «raščlambi», u «fazama odlaska», od pripreme za odlazak, odmjeravanja ljubavi, dodira nepoznatih predjela, dvoboja, do uzimanja kovčega u ruke, i samog odlaska. Odlaska? Kamo? U «potragu za novim blagom»?
Ivan Božičević, 24.10.2003. Hrvatsko slovo
(…) Nakon Kraljevih zrcala slijede ciklusi u kojima D. Burazer artikulira svoju ishodišnu amblematsku lirsku senzibilnost. U njima se (ciklusima) usredotočila na svoja «zrcala» kojima je «održavala» stvari i činjenice, pojave i fenomene, snove i uspomene, vizure i opsesije što «nastavljaju» njezin egzistencijalni vidokrug.
O autoru
Diana Burazer rođena je u 23.10.1953 u Zagrebu. Diplomirala je Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1977 godine do 1992 godine živjela je u Mostaru, a od 1992. godine živi i radi u Zagrebu.
Objavljivala je u mnogim hrvatskim i BiH časopisima, zastupljena u mnogim antologijama i panoramama hrvatske poezije. Dobitnik mnogih nagrada. Pjesme su joj prevođene na francuski, engleski, njemački, norveški, poljski, rusinski, bugarski, makedonski i slovenski jezik.
Sa desetak pjesama uvrštena je u knjigu Puentes. Poesía Croata: Diez poetas contemporáneos (Mostovi. Hrvatska poezija: Deset suvremenih pjesnika) u izboru i prijevodu na španjolski jezik Željke Lovrenčić (nakladnik DHK, Hrvatska i Correveydile iz Bolivije, 2007).
Također godine 2011, sa desetak pjesma uvrštena je u izbor iz suvremene hrvatske poezije u knjizi ”Bajo la ceniza del antiguo fuego” u Guadalajari, Meksiko.
Članica je Društva književnika Hrvatske (DHK), hrvatskog PENa, Društva književnika BiH i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Čitaj još…
