Idete Radićevom gore, skoro do kraja,  pa onda lijevo je kavana koju tražite,  točno preko puta stepenica koje vode na Kamenita vrata, objašnjavao mi je ljubazan Zagrepčanin, ne znajući da su meni njegove sigurne odrednice i rječiti putokazi, u tom trenutku, bili nesiguran oslonac snalaženja.

Odem i ja ponekad gore, u Grabancijaš,  na rakijicu,… tamo je toplo i … zgodno, nastavi  gledajući me pažljivije pokušavajući odgonetnuti što bih ja mogla gore tražiti. 

Te subote, kasno u jesen 1992 godine, kao i one prethodne (kao i dosta onih koji će slijediti), nisam imala a ma baš nikakvih ozbiljnijih obveza niti planova kako provesti dan.

Nalazila sam se negdje između bivšeg života i nekog života  koji bi tek trebao doći.

Mogla sam ići bilo gdje, i raditi sve što mi padne na pamet. Osjećaj prividne slobode bio je tužni nadomjestak za sve ono što sam do nedavno imala i morala raditi.

Te iste godine, kada su se moji prijatelji iz njima rodnog Mostara preseljavali u daleke, i do tada mnogima nepoznate,  krajeve, ja sam, iz tog istog Mostara, doputovala u rodni Zagreb.

Prijatelji su često, u šali, znali kazati kako ja uvijek moram biti drukčija od njih.

Dok stojim na Trgu, i pokušavam definirati putanju kojim ću krenuti, shvaćam da smo sada u ovome ipak jednaki. Samo neupućeni u istinski i doživljeni osjećaj izbjeglištva reći će da sam bila jedna od rijetkih sretnica koja je ipak došla u svoj Grad. A ja znam da je Zagreb, u tom trenutku, bio za mene isto ono što i za moje prijatelje daleka Švedska ili ledena Norveška.

Do Grabancijaša sam stigla prije nego što sam očekivala.  Srce je lupalo malo od uspona Radićevom, malo od nelagode, izmiješanih emocija,  od pokušaja da se sjetim osoba koje bih mogla sresti, zaboravljenih (iz studentskih dana znanih) imena,……

Sa mnom je bila i Jozefina Dautbegović, pjesnikinja sa kojom sa dijelila razlog dolaska u Zagreb, sudbinu,  i onaj isti osjećaj nelagode dok smo zajedno otvarale vrata kavane.

Moraš upoznati Jozefinu, rekao mi je, na putu za Doboj, nekoliko godina ranije naš zajednički prijatelj, mostarski pjesnik Krešimir Šego. Imate dosta sličnosti u pisanju, a opet ste različite, pokušavao je upoznati me s njom prije književne večeri koju su kolege iz Doboja, na čelu sa Jozefinom, organizirale za nas Mostarce. Bilo je to nezaboravno veće. A ja mislila Doboj “bogu-za- nogu”,  i tko zna što me tamo čeka. Kasnije sam još „susretala“ Jozefinu samo u bosanskim književnim časopisima. I to bilo sve! A onda smo se našle u Zagrebu!

Obje smo tražile, između svih ostalih traženja u ovom Gradu, i poetski dom. Trebalo nam je mjesto gdje ćemo ponovno smjestiti svoje stihove i glas; mjesto gdje ćemo slušati poeziju kolega, razmjenjivati prijateljske kritike. Negdje gdje će nas zvati imenom, prepoznavati naše stihove kao dobre ili loše, nije važno! Važno nam je bilo to prepoznavanje; iskrcavanje na neko plodno tlo naših filigranskih zamotuljaka tuge i ljubavi.

Prekoračile smo prag,  i bile unutra. U desnom kutu zadimljene prostorije, na uzdignutom podiju Arsen je pjevao “Vlakom prema Jugu”. I činilo mi se da je upravo sa  tog mjesta dolazila svjetlost koja se prelijevala se u cijeli prizor.

Da li zbog tog Juga u pjesmi, ili zbog nečega što se već danima gomila u meni, ili tek zbog običnog dima, ali vid mi je bio dosta zamagljen.

Stajala sam naslonjena da zid odmah do ulaznih vrata čekajući da se oči malo priviknu. I srce, također.

Imala sam osjećaj da u ruci držim požutjelu fotografiju iz nekog drugog vremena; iz vremena koje nije moje, ali je zasigurno bolje od moga.

Za stolom najbliži podiju, sjedio je mršav čovjek neodređenih godina u kožnoj jakni. Imao je bradu, na glavi šešir,  i ispijao je već treću čašu do kraja (dvije su čaše na stole već bile prazne). Konobaru je pokazivao poznatom gestom da može donijeti opet isto.

Za desetak manjih stolova sjedili su ljudi koje nisam mogla, uz najbolju volju, svrstati u neku određenu kategoriju;  starosnu grupu, ili obrazovnu, ili barem poetsku. Za šankom, što je cijelom prizor davalo posebnu draž i važnost stajali su, sa također neizbježnom čašom u ruci, oni koje ću i kasnije uvijek viđati baš u takvoj pozi: nonšalantno naslonjene na desni lakat kao da su slučajno tu, sa vješto prikrivenim zanimanjem za ono što se događa. I  kada bude dovoljno stolova i praznih mjesta, u nekim drugim prilikama i kavanama, oni će uvijek biti na odstojanju, za šankom.

Moja je profesionalna deformacija,  da sve što me trenutno okružuje (zbog osobne sigurnosti i lakšeg snalaženja) matematički definiram i razvrstam, kod samog ulaska je kapitulirala.

Do kraja tog Jutra, te moje prve subote na Tribini Jutro poezije,  upoznati ću sve te drage ljude i saznati skoro sve o njima i njihovoj poeziji  što i danas, nakon 15 godina,  znam.

Za stolom je, sa već poznatim i kultnim šeširom, Saša Meršinjak voditelj Tribine, u čaši je uvijek votka. I poznati scenarij: nakon glavnog gosta pjesnika, Saša proziva prisutne pjesnike  da, kako kaže  za uzdarje gostu kažu po jednu pjesmu. Posjetitelji su  većinom pjesnici afirmirani, ali i oni još neafirmirani (ma što to značilo), njihovi prijatelji,  ljubitelji poezije i poneki zalutali ljubitelj kavana koji ne zna što se to tu događa, ali ipak ostaje jer mu atmosfera odgovara.

Bez obzira na gore navedenu podjelu prisutnih na Tribini se mogu čuti neočekivano dobri stihovi pročitani sa zgužvanih papira neznanih pjesnika, ali isto tako i ne baš dobri stihovi iz povećih tek objavljenih knjiga dobro znanih autora.

Možda je baš u tome onaj poseban šarm Tribine Jutro poezije. Ništa nije unaprijed određeno; postoji samo pjesma naspram pažljivih slušatelja.

U tijeku  ovih, mojih,  18-tak  godina Jutra poezije  mijenjale su se kavana u kojima se govorila poezija: od Grabancijaša, preko Palmete, Starih krovova, do Matoša,  Drugi otok. Najvjernijima to nije smetalo. Željko, Nikica, Zrinko, Kekec, Ljiljana, Kiš, Lidija, Vjeka, Đino, Žagar…uvijek su bili Sašina bezrezervna podrška. Čak i onda kada je ostalima baš te subote bilo predaleko, previše hladno ili  previše toplo. Kad su baš tu subotu negdje putovali, ili imali goste….

Vremenom, moj boravak u Zagrebu dobio je dosta novih i drukčijih sadržaja.

Nisam više bila između „prošlog i budućeg života“, već sa počela živjeti sadašnjost sa svim radostima i problemima svakodnevice.

Nažalost, nisam više bila niti redoviti gost na Jutrima. Vremenom imala sam sve manje slobodnih subota, postala sam kritičnija prema  svemu, pa tako i prema tom okruženju.

Ponekad bih imala osjećaj da Jutru nedostaje „bolje organizacije“, „čvršćeg koncepta“, „ljudi od književnog imena“,…. A tada bi Saša iznenadio sve nas takvim Jutrom da se ne bi postidjeli niti daleko i službeno „književnija“ mjesta ili institucije. Gost na Jutru bi bio: Tadijanović, ili Vesna Krmpotić, Mrkonjić, Štambuk, ili književnik i prevoditelj Munib Delalić (predstavljao  norvešku poeziju u svom prijevodu).

E Saša!

Kavana je sada ponovo neka nova: Berka u Berislavićevoj!  Možda se brzo i promijeni. Dobro nam ide! Bio bi zadovoljan da nas vidiš. Robert (ne znam koliko si ga dobro poznavao) uz tvoje vjerne prijatelje i sljedbenike opet nas je sve sakupio. I da znaš, često te spominjemo, Robert koristi neke tvoje legendarne rečenice kada najavljuje gosta i prisutne pjesnike. Nino još uvijek najradije stoji naslonjen na šank , oni isti pjesnici,  koje si i ti opominjao jer govore dugačke pjesme, još uvijek to rade, pa se Robert ljuti … i tako sve je skoro isto! Neki su, kao i ti otišli, neki novi mladi pjesnici su došli. Djeca, a dobro pišu! Valjda je to tako normalno!

Pjesme iz knjige „Antologija Jutro poezije“, Udruga Jutro poezije, Zagreb 2010

Slijede pjesme autora, bez čije osobnosti,  anegdota, pa i poezije Tribine ne bi bile ni približno ono što jesu: ugodne, prijateljske, zabavne… jednom riječju: raznovrsne!

Hasan Džinić – Džino*, (1942.)

Nova kapela

sazdana od uzdaha

i tvrda kamena

                ***

U ranu zoru

rascvali ornamenti

leda na staklu

***

Biserjem vala

Jugo umiva hridi

na Havajima

(*) – Nagrađivan za haiku poeziju od Tokija, Havaja, pa do Zagreba. Jedan od najredovitijih posjetitelja Tribine

Zvonko Kvaternik*, (1953.)

Kad ženu ljubiš

Kad ženu ljubiš

pazi, kako to radiš

pazi, jer mogao bi da je izgubiš

pazi, kako kulu sreće gradiš.

Sve moraš početi od temelja

i to od malog nožnog prsta

ostvarit njenih milijun želja

svih mogućih vrsta.

Istinu pretvori u laž

uvjeri se da si vidio i Boga

laži kako znaš

jer te inače čeka … noga.

(*) Pjesnik, glazbenik-kantautor i nekadašnji član grupe „Oaza“. Piše, recimo to tako, angažiranu poeziju; pjesme iz  svakodnevice i ulice. 

Ninoslav Žagar, (1963)

Vrijeme je, Bože

Možeš se ti još, dragi naš Bože

Igrati

Jer naša nemoć ti dopušta teatar

Možeš se tako bajno zabavljati

I zbijati šale

S nama, ološom nejakim i bijednim

Ali pogledaj: ruke ti podrhtavaju

Dok usnama prinosiš krvavi kalež

Brada, koju si prvo sebi stvorio

Već sijeda je i uši u njoj gmižu

Još samo po sjećanju udaraš oštricom

Obnevidjelim očima tek naslućuješ

Ma priznaj bar sebi – star si odveć

Vrijeme ti je

Vrag polako ipak dolazi po svoje 

Vojkan Nikolić – Kekec, (1944.)

Sunčani oklop

Nađite mi kupca, bilo kojeg.

Prodajem svoj sunčani oklop.

Prodajem sve osim tri stvari:

čast, mač i vječnu slobodu!

Nađite mi kupca, bilo na kojoj

zvijezdi, bilo u devetom krugu.

Nađite ga, ja vas zaklinjem

jer ga čekam od postanka svijeta.

Nađite to divno biće,

tu prljavu hulju.

Nađite stvora koji će kupiti

moj sunčani oklop! 

Ana Ivelja*, (1929.)

Zemljo, sudbino

Tvoja je sudbina
moja sudbina.
Od izvora
do uvira.

Kamenica sam
na tvojoj hridi
što valovi je plaču.

Verigama privezana
uz tebe,
Zemljo,
u radosti
i plaču.

(*) Pjesnikinja, porijeklom sa Lastova, autorica 10-tak zbirki pjesama, koja i sada navrati na Tribine.

Nedavno sam bila iskreno dirnuta njenim nastupnom, ali još više pljeskom i poštovanjem kojim su je pozdravili svi (pogotovo mladi) posjetitelji Tribine.

Objavljeno na portalu tacno.net, Književni kutak