Velika i zanimljiva kulturno-povijesna knjiga, autora Sveina Monneslanda(*), koja na 400 stranica daje, u riječi i slici, kako su Dalmaciju vidjeli i doživjeli povjesničari, umjetnici, putopisci, graditelji, arheolozi, pustolovi,… koji su je pohodili u vremenskom razdoblju od 1154 do 1925 godine.
Što je Dalmacija?
Uzak pojas na istočnom kopnu Jadrana, ograničen visokim planinama na istoku, a otocima na zapadu. To je nekako jasno! Ali, koliko se prostire prema sjeveru i jugu?
Da li je Dalmacija geografski pojam? Ili nešto daleko više?
Kako nas drugi vide? Kako su Dalmaciju doživjeli oni koji su slučajno doputovali i boravili tek par sati, a kako oni koji su je ipak detaljnije proučavali? Da li je Dalmacija, kako govore naslovi nekih stranih objavljenih knjiga: „Gradovi iz sna“ i „Divna Dalmacija“? Ili ipak neistražena, egzotična, divlja, kako kaže također jedan naslov knjige: „Kroz divlju Europu“?
U Zagrebu (Muzej Mimara, 5.4.2011) promovirana neobična knjiga koja, između ostaloga, pokušava dati odgovore i na ta pitanja.
Naime, radi se o velikoj i zanimljivoj kulturno-povijesnoj knjizi, autora Sveina Monneslanda, koja na 400 stranica daje, u riječi i slici, kako su Dalmaciju vidjeli i doživjeli povjesničari, umjetnici, putopisci, graditelji, arheolozi, pustolovi,… koji su je pohodili u vremenskom razdoblju od 1154 do 1925 godine.
Tiskana dvojezično, hrvatski i engleski (nakladnici: Fidipid-Zagreb i Sypres-Oslo, Norveška; dizajn naslovnice i tisak: Denona-Zagreb), knjiga sadrži najznačajnije dokumente iz navedenog razdoblja sa tematikom iz Dalmacije.
Prof. Monnesland sakupio je materijale iz putopisa, ilustriranih časopisa, muzeja, i knjižnica uglavnom nađene van Hrvatske. Neki od uvrštenih materijala, do sada, su bili mnogima potpuno nepoznati.
Već sama naslovnica knjige (dio sa slike „Dalmatinski seljaci na izvoru“ autora Eugena Adama iz 1869 g. koja se čuva u Crocker Art Museum, Sacramento, Kalifornija) uvodi nas u prelijepu, tajanstvenu i davno oslikanu Dalmaciju.
Svaki umjetnik – autor nekog dokumenta u knjizi predstavljen je s osnovnim biografskim podacima, tako da možemo imati uvid i koliko je stranih umjetnika, među njima i vrlo poznatih, posjetilo uopće Dalmaciju. U prilogu knjige nalazi se i popis svih stranaca-autora (više od stotinu).
Knjiga ima težište na opisima s ilustracijama, jer slike, kako napominje i sam autor, često govore više od riječi. U knjizi je preko stotinu slika u različitim tehnikama – od crteža, gravira, veduta, akvarela do ulja. Možete vidjeti prve karte (današnjim rječnikom kazano: planove grada) Splita, Dubrovnika, Zadra… Možete pročitati i napis o katastrofalnom potresu u Dubrovniku (1667.g) i kako je cijeli svijet (u doba kada nije bilo današnjih načina izvještavanja) bio obaviješten o tome, vidjeti Tizian-ovu sliku „Dalmatinka“ (1510 g.), pa saznati (ako niste znali) kako Shakespeare nikada nije bio u Dalmaciji, iako je Dalmacija (točnije Dubrovnik) bila okvir za njegovu dramu „Na tri kralja“ . . . td.
Interesantno je kako je za sve tadašnje putnike, stvarne autore dokumenata u knjizi, skoro pa zanimljivija bila Dalmacija „iza brda“ od one koju sada pohode većinom ljeti.
Ljudi (zvani Vlasima ili Morlacima), običaji i građevine u zaleđu mora, za njih su, izgleda, bili intrigantnija područja proučavanja i dokumentiranja.
Kao ilustraciju tekstova koje možete naći u knjizi slijede dva kratka napisa.
Prvi je napis Pietra Casola (1427 – 1507 g. iz Milana), koji je u svojoj 65-oj godini krenuo na hodočašće u Jeruzalem, pa iznajmio galiju i, onako, usput posjetio Zadar, Dubrovnik, Korčulu i Hvar.
Zapis o Dubrovniku (1.494 g.)
„Žene u Dubrovniku izgledaju vrlo čudno, jer uglavnom nose čudne haljine. Ne znam kako ih opisati, ali mogu vas uvjeriti da su haljine više nego pristojne. Ne samo da nose vrlo visoke haljine koje pokrivaju sve do vrata, već imaju nešto što izgleda kao rep utovljenog ovna, a što ide sprijeda odmah ispod brade, do preko kose pozadi. S obzirom na važnost grada viđao sam, naročito nedjeljom, nekoliko lijepih žena, ali ipak ne mnogo, a one koje sam viđao bile su zaista lijepe i bogato ukrašene draguljima. Bile su odjevene na način kako je naprijed opisano i sa sjajem zlata, srebra i bisera. Prija im da ih ljudi gledaju, čak i stranci; hodaju vani međutim s najvećom čednošću. Kako sam čuo ne vole baš rad ili zarađivanje za život. Zaista kad sam čuo za običaje Dubrovčana, svi su mi se sviđali, osim jednog, naime to što čovjek ne može držati vino u kući, čak ni ono koje je proizvedeno na njegovu imanju. Kad žele vina, moraju ga naručiti iz krčme …“
Autorica drugog napisa iz 1914 godine je Alice Lee Moqué , istaknuta pobornica za ženska prava iz SAD-a, koja je sa svojim suprugom putovala po Dalmaciji.
„Moram prestati s pisanjem i odmah se obući! Srest ćemo B. i večerati s njim na Trgu Piazza dei Signori. To znači Trg muškaraca. Sve ovdje pripada muškarcima! Jedino veselo kod žena – jadnih potlačenih stvorenja! – to su njihove nošnje. Njihov život jedino je težak rad i žive prilično dosado i sivo. Jako mi je drago što nisam rođena kao Dalmatinka – jer inače osjećam da bih bila mrzovoljna hrvatska sufražetkinja, bacačica bombi! Ali ove žene nemaju smisla biti drugo nego što jesu, tegleće životinje. Kad sam vidjela muškarca kako jaše na magarcu pušeći, dok mu se jadna žena vuče iza njega pješke, nagnuta pod teretom koji nosi, rekla sam Johnu da bi svaki muškarac u Dalmaciji mogao pjevati: „Neka žene rade sve, rade sve, dok se muškarci odmaraju!“ To bi bila svakako najpopularnija pjesma ovdje, jer sasvim odgovara prilikama.“
U knjizi možete pročitati i dva izvrsna pogovora.
Autor knjige „Dalmacija očima stranaca“ Svein Monnesland napisao je, na vrlo pristupačan način, svoj pogovor; neku vrstu kratke povijesti Dalmacije koja nam je ipak potrebna „kao ruka koja će nas voditi kroz knjigu“. A i daje nam osnovne i dovoljne informacije koje bi rado, bez obzira na našu (ne)sklonost povijesnim znanostima, željeli imati.
Cijeli pogovor možete pročitati na ovim stranicama ako potražite podatke o ovoj knjizi – ulomak knjige.
Drugi pogovor je napisao urednik ove knjige prof. dr. Tonko Maroević.
Kako ova knjiga pokriva područja: povijest – umjetnost – Dalmacija, koja su ujedno i područja koja
stručno i emotivno apsolutno korespondiraju sa Tonkom, onda je to i moglo rezultirati samo jednim prelijepim pogovorom – esejom koji vam (a i autor ove kolumne je „osjetljiv“ na Dalmaciju) u cijelosti prepisujem. Uživajte!
Tonko Maroević: ZRCALO ADRIJANSKO
U svojoj ljubavi prema zavičajnoj nam Dalmaciji nerijetko smo izloženi napasti pretjerivanja: katkad nam se ona čini značajnim europskim prostorom, takoreći “pupkom sredozemnog svijeta“, a koji put pak padamo u kušnju nijekanja svake joj univerzalnije mjere, svjesni njezine malenosti i velike sjene koju na nju bacaju nedaleki kulturni svjetionici poput Atene i Carigrada, Venecije i Rima, Budimpešte i Beča. U svakom slučaju prirodno osjećamo potrebu odmjeriti se i s tuđim pogledima na naš prostor, razmotriti saldo inozemnih putnika i namjernika, usporediti vlastito viđenje s onim kako nas drugi vide, u nadi da ćemo tako doći do objektivnije slike položaja i značenja Dalmacije u općenitijim kulturalnim koordinatama.
Knjiga Sveina Monneslanda, “Dalmacija očima stranaca“ dobro nam dolazi da monološku poziciju zamijenimo dijaloškom sviješću. Istraživanjima u nizu svjetskih knjižnica i arhiva, zaslužni je znanstvenik okupio impresivnu građu raznovrsnih svjedočanstava od preko stotinu različitih autora (putopisaca i vedutista, arheologa i etnografa, pustolova i hodočasnika, moreplovaca i graditelja, prirodoslovaca i novinskih izvjestitelja), a nastalu u rasponu od gotovo čitavoga tisućljeća (između 1154. i 1925. godine). Osim izrazite skrupuloznosti i pouzdane metodičnosti, norveški je slavist unio u ovo izdanje i nemalu oslobođenost od bilo kakvih predrasuda, a posebno i od mogućih susjedskih presizanja ili prenaglašavanja utjecaja (što mogu određivati optiku italocentričnog ili austrofilnog pristupa).
Zahvalni Monneslandu na empatiji i ljubavi koju je unio u otkrivanje povijesnih izvora o izgledu i odjeku naše zavičajne postojbine, primamo knjigu kao novo zrcalo u kojemu se možemo ogledati. To zrcalo nije namijenjeno ni zadovoljavanju našega narcizma, a bogme niti hranjenju našega kompleksa manje vrijednosti. Naime, ni ono nije niti može biti objektivno, premda kao mozaik mnogobrojnih subjektivnih viđenja i nataloženo iskustvo gotovo milenijskoga trajanja ima težinu dragocjenih pobuda. A slikari i pisci što se zatekoše u dalmatinskim gradovima i selima ostaviše plodove svojih posebnih zanimanja i predilekcija u skladu s duhom vremena i/ili potrebama struke kojom su se bavili.
Ako i nismo mogli dobiti egzaktnu i točnu sliku svih slojeva prirodnog okoliša i društvenog, kulturnog bića nekadašnje Dalmacije, raspolažemo nizovima dragocjenih detalja što valoriziraju antički supstrat i maritimne pogodnosti, slikovite krajolike i “egzotičnu“ nošnju, zanimljive običaje i dramatične okolnosti, urbane ambijente i planinske, “morlačke“ zakutke. Nekim se došljacima i prolaznicima naš zavičaj ponajprije ukazivao kao zemlja klasičnih tragova i grčko-rimske tradicije, a drugima radije kao teritorij romantične evazije i svježe, nekonvencionalne ljepote. U svakom slučaju, međutim, imamo dodatne argumente za neravnodušan odnos prema prostoru u kojemu smo odnjihani, prema “malom starinskom svijetu“ što smo ga naslijedili s obavezom da ga očuvamo i kao ravnopravan dio svjetske baštine.
Objavljeno na portalu tacno.net, Književni kutak
